Potpis ispod slike:
AUTOR FOTOGRAFIJA JE TOM DUBRAVEC UZ MOJU IDEJU I PRIČU ZA TJEDNIK GLOBUS 2008. GODINE (3 godine poslije ideja je plagirana za priču o RNK Splitu)

HAJDUK U STO I DRUGOJ PRIČI
U Slobodnoj Dalmaciji jutros, 11. veljače 2013. vidim da reklamiraju moju knjigu o Hajduku i to za 69,90 kuna a kad je napisana 2011. za Hajdukovu stotku prodavala se za 100 kn. Nedavno se u Slobodnoj reklamirala i kao mukte/besplatni prilog uz debelu knjigu koju ispisaše sve sami akademici. Ne mo'š više ni akademika prodat ako za žuntu ne ponudiš mene..
Neki su mi savjetovali da tužim sudu te koji me nude/prodaju mukte, ali kako? Nije sud mukte…
Uglavnom, za 15.000 kn koliko su platili meni prije ne sjećam se više koliko godina – sada prodaju moju knjigu mukte, pa se ovdje javljam samo zato da nekako pred svojom savješću mogu reći da sam evo negdje zabilježio da s tim ja nemam nikakve veze. Jer ljudi misle da pokušavam do 69,90 kn doć beskrupulozno na bilo koji način, ili da sam prolupa pa nudim knjigu i mukte.
Sve bih to ja napisao u Slobodnoj Dalmaciji da smijem, ali ne mogu jer su me odatle potjerali, kao što sam i napisao u svojoj posljednjoj kvadraturi baluna za Dan mrtvih prošle godine. Zadnja rečenica bila mi je: «Rekli su u Slobodnoj Dalmaciji da im više ne trebam, da im je dovoljna kolumna Zdravka Reića». Kako su tada smijenili i Dražena Gudića, urednika priloga Spektar u kojem sam pisao, novi urednik Ivica Ivanišević mi je priopćio da nema više.
Ponudio sam mu pisati mukte ali je i to odbio.
I eto to je niz razloga zbog kojih ovdje tekst iz moje knjige «Hajduk u sto i jednoj priči» nudim besplatno. Za dišpet. A to je Hajdukov glavni moto i pokretač najvećih senzacija.
Istina, ne nudim tu knjigu, nego moj autentični tekst koji je izvorno malo drukčiji od onog u knjizi.
Veljača je mjesec Hajduka, 13. veljače, pa Valentinova, 14. veljače, a tog je dana rođen i Miljenko Smoje, koji je po meni simbolično najveći igrač Hajduka svih vremena. A onda je 20. veljače rođena i Lepa Smoje. Slučajno je moja žena napisala knjigu o njoj pod naslovom ONA, pa mogu i taj tekst ali u izvornom i kvalitetnijem obliku – pustit na ovome mjestu.
Evo, guštajte!

U FLEKU
Kad na Masarikovu kolodvoru siđete s vlaka u Pragu i popijete pivo preko puta «U vagonu», metroom linije B idete do Narodne ulice, pa samo par koraka Spaljenom ulicom produžite do Kremencove. Tu je na broju 11 starinska pivovara U Fleku, jedna od najstarijih čeških pivovara (starije od nje su samo Regent u Třebonji (1379.), Podkovaň (1434.) i Lobkowitz u Visokom Chlumku (1466.).

Pivovara U Fleku utemeljena je 1499. godine i od tog vremena neprekidno kuha pivo. Iza pročelja na kojem je napadna ura istaknuta nad ulicom, prostrano dvorište okruženo je zgradama većinom gotičkih ili renesansnih temelja, a iznutra je sve uređeno tipično romantički za 19. stoljeće. Takva, pomalo kičasta romantika privlači posebno turiste iz Njemačke. Uokolo dvorišta je ukupno devet prostorija za goste s nizom točionika iz kojih teče obljubljeno Flekovo pivo. Te prostorije imaju svoja imena (Akademija, Vaclavka, Kobasica, Kovčeg…), a mogu primiti ukupno petsto pet gostiju, dok velika dvorana kabareta U Fleku primi još devedeset. Za stolovima u pivskoj „baščici“ može sjediti petsto ljudi. U Fleku je dakle u stanju napojiti 1195 gostiju odjednom.

Flekova pivovara je posljednja od onih povijesnih malih pivovara koje su kuhale pivo samo za jednu gostionicu i zato je ta gostionica najveća u Češkoj. Pivovara kuha pivo prema starim receptima – najvažnija osoba u takvoj specijalnoj pivovari je majstor pivar, koji čuva svakojake tajne, dragocjene za vlasnika. Posebnost pivovare je vrioni podrum, gdje pivo vrije u dubokim kadama, koje se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. Godišnja proizvodnja piva Kod Fleka je 2400 hektolitara.

U bivšoj sladari otvoren je muzej 1999., a poseban izložak je sušara na dim, u kojoj se slad sušio dimom od drveta, i istovremeno dimio. Ta sušara zvana «parip» zatvorena je 1804. na prijedlog legendarnog majstora pivara Františeka Ondreja Poupea.

Flekovo pivo toči se u posebne Flekove čaše od 0,4 litre veliko pivo, malo 0,2, što je drukčije od uobičajenih mjera u Češkoj. Cijena je kreirana za njemačku klijentelu kojoj je to jeftino, a Česima skupo. Tu se okuplja odabrano društvo – u Flekovu Akademiju navraćaju intelektualci. Svakog četvrtka tu je s prijateljima sjedio profesor František Lexa (1876. – 1960.), svestrana renesansna ličnost, osnivač češke egiptologije, koji je na Karlovom sveučilištu počeo predavati o Egiptu još 1925. godine.

Kod Fleka je redoviti gost bio još Josef Kajetan Tyl, potom Jakub Arbes, Jan Neruda, Jaroslav Hašek, slikar Vikor Oliva i kipar František Rous, glumci Jindřich Mošna, František Ferdinand Šamberk, Rudolf Deyl stariji, Karel Hašler, Zdeněk Štěpanek i mnogi drugi. Dolazili su i Jan Werich i Jiři Voskovc u vrijeme kada su pohađali gimnaziju u zgradi zvanoj Křemencarna, nasuprot pivnici. Werich je znao zaći i kasnije, bit će zbog nostalgije.

U Fleku su splitski studenti osnovali Hajduka 1911., a 2001. na 90. godišnjicu postavljena je spomen-ploča na taj događaj.

U PRAG BEZ SMOJE
Ritki Splićani koji su te jeseni i zime prošli kroz Prag, donili su visti da ji se u svako doba dana more nać u pivnicu «Kod Fleka», piše Miljenko Smoje u «Velome mistu» o splitskim študentima koji će 13. veljače 1911. utemeljiti nogometnu legendu Splita, punim imenom tada Hrvatski nogometni klub Hajduk. Veliki kroničar Splita i Hajduka priznat će u idućim poglavljima da nikad (dotad) nije bio u Pragu te se oslanja na priče suvremenika toga vremena ili zapise prema pismima praških studenata iz Splita.
Koja nepravda! A ja u Pragu. I sad ću za sritnu Novu 2011. i Hajdukovu stotu popit kriglu pive u Fleka bez Smoje?! Kako se iskupit? A da popijem dvi? Jednu za Smoju. I onda lipo zamišljat kako je to njegov Duje, glumac Mustafa Nadarević u tv-seriji Velo misto, dakle splitski student s početka prošlog stoljeća – učinija barufu, uvridija se šta su ga dvi zgodne slečne (gospojice) ostavile čim su u lokal upali slavni praški fuzbališti, «pokupija tunje» i ostavija, zaboravija gitaru, snerva se toliko da je navečer pribija oficijala u jedan drugi lokal, «Dalmaciju», pa mu ni to nije bilo dosta nego je diga ruku i na cara Franju Josipa, potega katrigon u njegov kvadar na zidu, tako da je lipo svršija u prežun…
Da nije bilo toga vehementnog, a istodobno i uzvišenog, viteškog trenutka u adekvatnom ambijentu Praga, nikad ne bi bilo ni Hajduka! Toliko je Duju urtalo da je smista odlučija osnovat Hajduka, veliku mašu koja će doć u Prag i slistit slavnu Slaviju i Špartu, te osvetit njegov povrijeđeni ego. A to znači osvetit i cili Split koji je u njemu s toliko dišpeta uzavrija. Toliko puknit samo zato šta su mu se dvi zgodne gospojice (slečne) digle s kolina i prikinile ga interruptus dok se uživljen s gitaron, pismon i svojon splitskon študentskom kumpanjom primica samim vrhuncima!?
Toliko puknit pa radi toga pokrenit cilu jednu novu istoriju Splita donošenjem svečane odluke, u stvari zakletve, pa se i zavitovat da će osnovat Hajduka koji će prominit potpuno povijest i budućnost Splita! Kako Smoje prati Duju s blagim podsmijehom, ali i s najdubljom ljubavlju – pari ti se da su fikciju Hajduka došli u Prag osvetit Don Kihot i Sancho Panza, a pažljivi zapisničar Cervantes jaše na Rosinanti i prati ih iz prikrajka.
I onda, u jedan put, Rosinanta se ukopala! Trga san se iz sna jer, isto ka da smo stigli do Vjetrenjača: ukopa se zapravo taksi i zaustavija isprid Fleka. Na rastanku, posli duže priče o desetljećima kroz koja su se Prag i Split volili tajno, taksista me dobro upozorija:
Ne zaboravite, u ta doba «Kod Fleka» bili smo zemljaci, živjeli u istoj zemlji, državi, carstvu, stvarali nezaboravna prijateljstva iz pivnica, a danas ste «Kod Fleka» turistička atrakcija iz dalekoga Splita. Titrat će vam u žice od nostalgije i zavuć ruku šta dublje u žep.
Čim ispadnete iz taksija, doć će vam želja za slikat se na ulici «Kod Fleka». A unutra u lokalu već su vas dobro «skenirali», odakle ste i šta ste, i naravno, čeka vas pisma, «Marjane, Marjane» u tisuću verzija, pleh/limena glazba, jedan violinista, a jedan cili umotan u trubu (tubu) ka u udava, drugi tuče u tamburice, gitare, na kraju i harmonikaš. Sve skupa, guštat ćete ka na vlastitome (financijskom) sprovodu.
Možete se i vi najidit ka u ona doba Duje/Mustafa Nadarević šta i danas glumi “lud, zbunjen, normalan”, ali neće u tome više bit onoga produhovljenoga i dubinskoga dišpeta iz kojega se izrodija vječni mirakul Hajduk ka urlik prkosnih, ponosnih i uvrijeđenih pokoljenja pritrujenoga dalmatinskoga podneblja. Nego će se sve svest na jednu novu devizu/valutu iz mjenjačnica po principu trapule di su sve ideologije devalvirale i kapitulirale pa su promijenjene i usitnjene za njegovo veličanstvo gotovinu, i to pretvorbom konverzije i konverzijom pretvorbe iz svega u ništa, ili iz eura u kunu.
A Duje kod Fleka i kod Smoje jema sriću da živi u vrime di se prebire po gitari, skladno piva u tri glasa i Vltavu konvertira u Jadransko more dok mu zgodne slečne side na kolinu. Nije bilo vridnije valute od časti, a danas nema vridnije časti od valute. I jedino tako se može iz današnje perspektive razumit o kojemu turbo i sofisticiranome dišpetu govori Smoje, kad je sve motive revolucionarnome i povijesnome činu zavjetovanja da će se osnovat Hajduk – sažeja u jednu banalnu, svakodnevnu epizodicu iz Fleka, vezanu za to šta su Duju usrid pisme prikinili slavniji identiteti Praga i praškoga baluna, onda planetarnog ka šta su danas Barcelona, Real oli Manchester United, Tottenham i slični.
Evo kako je to zabilježeno kod Smoje, i kod Fleka: Duje se obratija najbližemu praškome studentu/prijatelju Karelu:
Tako mi moga imenjaka i patrona splitskoga, ne zva se ja više Duje, ako splitske kendaše ne pritvorin u fuzbalište boje od njijovi.
Bila je to prva pretvorba u povijesti Hajduka, puno prije one koja će se zbiti u epohi premijera Ive Sanadera, rođenog u Plinarskoj ulici na daskama Veloga Varoša, bivše Plinare, Teatra i Staroga placa, puno prije Sanaderove ideje o privatizaciji Hajduka koju je realizirao njegov ministar za kulturu i šport, Dragan Primorac koji je utemeljio Zakon o športu kao scenarij za novo doba u kojemu će na čelo Hajduka sjesti novi vlasnik sudbinskog slastičarskog poduzeća Bobisa, Joško Svaguša kao antipod epoha od vremena Tita Kirigina iz socijalističkih do njegovih kapitalističkih/poduzetničkih dekadentnih dvijetisućedesetih na pragu trećeg tisućljeća predviđenog za iščekivanje smaka svijeta.
HAJDUČKA LEGENDA
Miljenko Smoje u knjižici «Hajdučka legenda», objavljenoj živahne 1971. (sasvim slučajno), priča o gradu s početka prošlog stoljeća, dakle prije osnutka Hajduka 1911., pa govori o vremenu u kojemu se vode bespoštedne bitke između autonomaša i narodnjaka, a Austrija pomaže autonomaše, iako su to zapravo talijanaši, ali bolje i oni nego narodnjaci, buntovnici protiv Austrije.
Autonomaši, tzv. tolomaši, uz potporu državne administracije imaju sve, svoja udruženja i organizirane klubove, zabave, učilišta, a prvo što pokreću narodnjaci, nogometni klub Hajduk, njima je na smetnji. Smoje te borbe karakterizira kao političke, ekonomske, kulturne, socijalne…
A istodobno sjetno opisuje svoj Split s početka prošlog stoljeća, večer na Pjaci u kavani Troccoli gdje mladi inženjeri, studenti iz Praga pišu pravila (molbe, žalbe, tužbe) za pokretanje Hajduka i ishođenje dozvole za trening na vojnom vježbalištu, tzv. Kraljevoj njivi. U ta vremena Pjaca je bila Gospodski trg, poslije zvan Narodni trg, a Smoje polako popunjava popis slika staroga Splita:
Stari picaferaj nosi ljestve priko Rive, policjot rastjeruje jata dječurlije po murvama (još nije bilo palmi – op.), čuje se rog poštanske diližanse, brižne matere dozivlju dicu da ih konji ne sataru, priko Rive juri prvi tramvaj s konjskom spregom, a s njim se natječe laka elegantna žardinjera, par ulickanih gospodičića jašu konje pucketajući bičem, grad strepi da se ne ponovi dižgracija stradalog biciklista, jer promet postaje opasan, željeznica/ferata prema Sinju juri brzinom 25 km na sat, a još brže primiče se i kolera, ima je i u Veneciji, stigla lipo tamo s Levanta, sprovode se zaštitne mjere, kaletama Veloga Varoša i Lučca gredu kavalkade magarčića, a u krugu splitskih funtana cure prid večer dolepršaju po zadnji maštil vode i momci jedva čekaju da im pomognu dignit maštil za na brzinu izustit koju slatku besidu, dok Matejuška, puna ribarskih brodića, odjekuje žamorom i pismom iz okolnih konoba di ribari i batelanti natižu dobro iz vrčeva, a na more se čuje kako pljuskaju vesla i gori luč da bi privukla noćas srdelu. Uz Rivu bracere, pune tereta, mirišu limuni i naranče, a usrid grada za stolom mudraca zapinju za oko široki umjetnički šeširi, duge mašne i još duže govorničke tirade. Zalutao ovamo bečki književnik Herman Bahr pa su mu predstavili reprezentaciju Splita: slikar Emanuel Vidović, kipar Ivan Meštrović, poeta Vladimir Čerina, kipar Branko Dešković, književnik Ivo Vojnović, publicist Marko Uvodić… Čovik nije moga virovat da će u ovom gradiću s plinskim feralima zateći takvu izvornu Latinsku četvrt.
Isprika meštru Smoji: to tako ne ide u njega nego je ovdje ukratko nabrojeno ka mali milijun smišnih kamenčića Splita.
U taj Split valja smjestit veliki dvoboj prve dvije, A i B Hajdukove ekipe, koje će tim povijesnim nogometnim intimnim lokalnim spektaklom baciti u zaborav dotad uzavreli interes za tenis, zamrla je ubrzo i gimnastika, mačevanje, pa čak nezapaženo prolazi i legendarni splitski maratonac Ružić-Baćo koji se imao običaj utrkivati i sa sinjskom željeznicom, «a nekidan je razdaljinu od Splita do Omiša pretrčao za svega jedan sat i 40 časaka, što je uistinu veoma lijep rekord», kako navodi citat Smoje poštujući kolege novinare s početka prošlog stoljeća.
Ne može Smoji uteć opservacija iz novina da se čak i lijepi spol, koji se kupa na Bačvicama, ozbiljno zainteresirao za imena igrača u najavljenoj utakmici dva tima novoosnovanog Hajduka. Kakav je to grad, i kakav je to nogometni konfužjun, može se mjerit i po tome što i strah od kolere pada u drugi plan.
Pripreme su velike, igralište je omeđeno, vapnom su označene sve potrebne linije, postavljene su i prve prave branke, po gradu djeca raznose velike transparente na kojima se čita Hajduk – Calcio, ulaz besplatan.
Prvi izvjestitelj piše:
Tačno u 6 sati započne utakmica sa žestokim tempom i živom navalom sa strane Calcia. Igrači Hajduka koji u početku pokazaše nesigurnost, brzo se sabraše te u sedam časaka zabiše prvi gol. Ističe se Šitić oko kojega se cijela igra vrtjela. Prvo poluvrijeme je gotovo sa 5:0. Radi nenadanog pljuska, citira Smoje kao pravi urednik, igra se je obustavila desetak časaka prije određenog vremena, a svršila je konačnim rezultatom 9:0.
Prvi gol Šime Raunig zabija koljenom, a još po jedan daju Nedoklan i Leway, dok je strašni Šitić sam zatresao mrežu protivnika svih preostalih šest puta.
Teško je i pretpostaviti da jedna nogometna utakmica može imati toliki politički značaj, likuje Smoje, no talijanaši se zavukoše u mišje rupe. I nesta Calcio zauvijek! Cijeli grad sudjelovao je u velikome slavlju. Preostale autonomaške utvrde u gradu razorene su, konstatira Smoje, i Talijanaši služe za sprdnju. Poigrava se s njima i novi broj humorističkog lista «Duje Balavac» koji ujeda Calcia da je divota.
Hajduk je inauguriran u pučkome vrijednosnom sustavu Splita i ništa više nisu ni Pjaca ni Riva kontra Kraljevoj njivi i Starome placu. Tu se sve odvija, dica po cili dan igraju, trču, dolazi mladost, a i zreliji ljudi zanimaju se šta se to zbilo. Hajduk postaje centar svita.
SPLIT OD DUJE DO KERUMA
Ipak život bolje od ikoga piše romane. Nitko nije mogao predvidjeti takvo ponavljanje povijesti niti to da će uslijediti još jedna epoha «pašticera» na mjestu predsjednika Hajduka, od Tita Kirigina do Joška Svaguše. Sve u svoje vrime. Uz Kirigina je dobro pristajao Ante Jurjević Baja kao siva eminencija grada Splita, kao što iza Joška Svaguše idealno funkcionira adekvatni gradonačelnik Željko Kerum, najprikladniji proizvod novog doba. Jedna od najsplitskijih deviza jest «majka ignorancija». Ignoranti su neznalice, ali može se tumačit i drukčije, jer Split je Split baš po tom svom specifičnome nepriznavanju/ignoriranju veličina. To je njegov forte. A bio je to i Bajin forte, kao i forte onih koji su bili kontra Baje. Evo recimo među prvima Vicko Krstulović. Iako su obojica vodili i splitski Škver, i RNK Split, antipod Hajduka, i zastupali Split u Savjetu federacije (skupu mudraca na vrhu socijalističke Jugoslavije) pa jednako tako i pred Josipom Brozom Titom.
Kako se znalo ignorirat Antu Jurjevića Baju, pa i Tita Kirigina, ili recimo Tomislava Ivića kojega je ignorirao i sam Miljenko Smoje u svojim poznatim komentarima za Pomet (Mali Marinko) te je s nevjericom popratio ekskluzivnu vijest stoljeća iz pera Zdravka Reića, Ivićeva «dvorskog pisca», da je slavni nizozemski Ajax pozvao Hajdukovog Napoleona u Amsterdam, tako ćemo na povijesnoj distanci možda komentirati i oštre kritike te Torcidin Kodeks uperen protiv Svaguše i Keruma.
Ignorancija je Splićanin koji reagira na prvi balun. Ali na drugi… Smojin Mali Marinko će tjedan poslije vijesti o Iviću, kad se već potvrdilo da Hajdukov trener zbilja odlazi u Ajax – ispisati jedan suptilniji komentar u kojemu će se prisjetiti povijesne činjenice da je i jedan od najvećih Splićana, Marko Marulić, u svoje vrijeme bio u Nizozemskoj, bježeći od Splita jer je teško bit prorok u svome selu, te se na kraju skrasio na Šolti kako bi sačuvao svoj osobni integritet i bio Splićaninom na distanci – preko puta.
To i nije tako loše da nemamo pojma ovako iz bliza kakva je stvarna specifična težina Keruma, a kakva Bajina u kontekstu ukupne povijesti i legende Hajduka. Bilo bi zanimljivo nagađati kako bi tom problemu pristupio Smoje. Sve bih dao za taj doživljaj jer sam siguran da bi se Smoje narugao Kerumovim kritičarima više i prije nego samome Kerumu.
Za jednog od najpriznatijih trenera u povijesti svjetskog nogometa, dakle za Tomislava Ivića, govorili su i govore i danas, potcjenjivački. Prvo što bi mu naveli za njegov «kukurikulum vitae» bilo bi da mu je mater prodavala salatu na Pazaru, u onom splitskom stilu: «Znam ga ja ka mulca iz Veloga Varoša»…
Tim kvalifikacijama Tomislava Ivića nisu se, međutim, zamarali Ajax, Anderlecht, Benfica, Porto, PSG iz Pariza, Olimpyc iz Marseillea, itd… Pa čak ni Dinamu nije smetalo što je hajdukovac i splitski mandrilo, splitski tovar, kad im je trebao čarobni štapić za izborit prvoligaški opstanak. Situacija je dakle kad je u pitanju Split i Hajduk – jako složena i suptilno višesmislena.
Baš zato sam ovome teškome zadatku i prišao priznajući autoritete koji su iz današnje perspektive Hajdukove stotke sigurno vjerodostojniji kroničari, kritičari i dijagnostičari Hajdukovog stoljeća nego malenkost mene Torcidinog vršnjaka, starijeg od Nje jedva mjesec dana.
Jedini životni doživljaj Hajdukovog doba iz praškog Fleka mogao sam osjetiti preko Smojinih zapisa jer je i on, rođen debelo desetljeće nakon Hajduka, osjećao potrebu da nađe nekog svog Smoju užežin Smoje te se tako sasvim približio Hajduku prije svog vremena. Bez njegove umjetničke sonde teško je doprijeti do početka prošlog stoljeća i Splita u kojemu se već igralo kende, a i druge sportove, ali sve prilično suzdržano i preplašeno, jer se u ta vremena športom probijalo svaki led.
Znači, već onda je to bila neka politika. Zato je Hajduk svima toliko drag i danas, u doba totalne politike koja više nije niti to, nego jedva opstaje na javnoj sceni kao profana politika. Kende su igra s početka prošlog stoljeća u kojoj je bilo puno više dostojanstva. Nabijalo se nogama i rukama šešir po splitskim kaletama, poljanama i trgovima. Ko zna šta su s time otili reć. Jer na primjer Kerum ni dan danas ne nosi šešir. Sigurno ih je privlačila mogućnost da se, pomalo i karnevaleksno, kendaju sa šeširom nekoga bogatuna, utjecajnog i istodobno potencijalnog Krnju.
Kende su bile slika i prilika na kojem stupnju razvoja je bio ondašnji splitski nogomet. A Prag je sa svojom Špartom i Slavijom, koje je po cile dane pratija naš Duje, bio nogometni epicentar svita. Zato je u žestokoj študentskoj raspravi u Fleka, Dujin praški prijatelj Karel zacenija od smija, kad je čuja kako je Duje zapritija da će osnovat ekipu u Splitu koja će «ovod, usrid Praga, tuć Slaviju i Špartu!».
Normalnome čitatelju ipak se čini da je Smojin Duje pri tome motiviran dvama zgodnim slečnama više nego Hajdukovom pobjedom, ali kako su mu slečne odlepršale, nije mu bilo druge nego da im se «osveti» priko leđa Slavije i Šparte, dvi još zgodnije slečne sa zlatnim i cijenjenim nogama u ciloj Europi.
U tim uzvišenim «patriotskim» trenucima svoga «jatstva», u tuđini bliže njegovom apostolskom veličanstvu caru Franji Josipu, Duje je ka i Cervantesov Don Kihot juriša na vjetrenjače, a prid očima mu je sigurno bila njegova Dulcineja od Tobosa, više negoli sam Hajduk, no s vremenom će njegove mladenačke ambicije splasnut, a za pravo reć narest – i ukrutit se u vječno uspravljen, osovljen, okomiti fenomen splitskoga kolosa od Hajduka.
Duje je totalno infiša u balun. Zato se nikad i nije oženija. Jer je odmah i za vijeke vjekova povirova u svoju utopijsku prvu jubav da će Hajduk postat prvakon svita i okolice. Iako ga je Pegula upozorija da su praški fuzbališti najbolji na svitu, na što je Duje uzvratija da će splitski kendaši bit najbolji na svitu i okolici.
Bidan Dujin otac se krstija pa će mu u jednom trenutku nemoći, da ne bi ispustija dušu, reć šta mu je na njoj:
Ako ti, Duje, stvarno misliš da će oti balun proslavit grad i bit značajan za njegov razvoj i budućnost, onda sinko tebi triba likar, a ne Hajduk!
Znači da su svi pioniri svijeta oduvijek bili na udaru teške ignorancije. Ka i veliki Galileo. Ka šta je recimo bija i Tomislav Ivić. A sličnu će sudbinu puno prije njega proživit i barba Luka Kaliterna već na samim Hajdukovim počecima. Dobro ih sve nije spalilo na lomaču. Na Bilu noć vještica. Međutim, iako je meni cijenjeni Miljenko Smoje ovdje dobro doša ka neka protekcija, preporuka, dakle kao jamac sa činom, i njegovom literarnom ekselencijom, ipak – da ne bi ja ispa mona koja se pravi važna i misli da može sama pisat o Hajduku u prvome licu – ja ipak moram priznat da mi Smoje nije dovoljan za ovu vrst knjižice koja nema toliko literarnih pretenzija koliko joj je sveta zadaća da se bavi prikupljanjem podataka od kojih ću izabrat po svome guštu i doživljaju moga Hajduka sve one najmarkantnije obrise sto i jedne Hajdukove «offside STOry».
Radi toga prvo šta moram reć u ovom skretanju sa Smojinoga Hajduka iz Velog mista na onoga Hajduka koji nije samo Smojin nego je vlasništvo svih hajdukovaca, to je da Duje u biti u povijesti Hajduka nije postojao, nego je radi lakšeg snimanja tv-serije, i pisanja knjige, Smoje izmislija najprikladniju ličnost, ka jednoga predstavnika toga doba, tih generacija napredne mladosti koja je studirajući u Pragu postala nogometnim prosvjetiteljem Splita.

INTELIGENCIJA POD ŠATOROM
Onda, koga sve predstavlja Smojin Duje, student iz Praga? U njemu je Smoje objedinio dva brata, Fabjana i Luku Kaliternu, dva najznačajnija pokretača sporta i nogometa u Splitu na pragu prošlog stoljeća. Međutim, ukrcali su se u Dujinu ličnost i drugi, jer dugo vremena se osnivačku ulogu pridavalo samo Fabjanu Kaliterni, sportskome eruditu koji je u biti osnovao sve temeljne klubove splitskog sporta, veslački Gusar, plivačko-vaterpolski Jadran, te nogometni Hajduk, sve osim jedriličarskog Labuda.
Vječna Hajdukova legenda bio je njegov mlađi brat Luka Kaliterna, zvani barba Luka jer je trajao generacijama kroz sve sisteme, od austrijskog do posljednje Jugoslavije, od nogometnog WM sistema pa do Ivićevog totalnog nogometa sedamdesetih u doba goleme moći nizozemskog Ajaxa. Tako su dva brata Kaliterne postali sinonim Hajdukovih prapočetaka.
No, postojao je kvartet Hajdukovih osnivača, a poslije će se ispostaviti da se zapravo radilo o kvintetu. I svi su se oni udobno smjestili u Smojinoga Duju: Fabjan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijano Stella, Ivan Šakić i Vladimir Šore. To su ljudi Hajduka, a balun se igrao i prije njih. Bilježi se tako na primjer da je prva utakmica odigrana u Trogiru čak 1903. godine. Nećemo se ovdje baviti arheološkim nogometnim iskopinama prema kojima se istraživači pozivaju na detalj s jednog portala u Sinju gdje se lopta/kugla/okruglost u kamenu dovodi u vezu s nogometom prije tko zna koliko stoljeća.
U svom službenom biltenu iz 1969. godine (FIFA News) objavljeno je da su Delmati, ilirsko pleme, igrali nogomet prije 2000 godina, prije nego su rimski vojnici stupili na ove prostore. Svu silu nogometnih arheologa i snimatelja izazvalo je to otkriće – lopta od životinjske kože ispunjena zrakom, iskopina u Cetinskoj krajini. Dokaz o prvoj pojavi nogometa u Europi iskopan je slučajno oranjem njive u Gardunu Tiluriumu, dakle u Trilju. Istraživački najozbiljniji meštar bio je osebujni entuazijast Josip Bepo Britvić, arheolog amater porijeklom iz Sinja, koji je živio od 1917. do 1982. godine.
Šetajući Sinjom, 1947. je spazio na jednom portalu u Vrličkoj ulici na kamenoj fasadi kuće usađeni reljef s likom mladića koji je prigrlio nogometnu loptu. Taj nadgrobni spomenik iz 1. st. pr. Kr. iskopan je na brdu Gardunu kod mjesta Trilja polovicom 19. st. Više od 20 godina istraživač je šutio da ga ne bi proglasili redikulom ili još gore – strpali u ludnicu.
Prikupljajući dokaze, usudio se konačno izaći u javnost sa svojom teorijom i to u sarajevskom «Svijetu», u intervjuu Tomi Bebiću, poznatom splitskom kantautoru i pjesniku koji se dosta dugo bavio i novinarstvom u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Večernjem listu itd…U ta dva desetljeća uspio je odgonetnuti dobar dio uklesanog natpisa pod likom Rimljanina, koji kazuje kako je posrijedi stanoviti Gaj Liberije, koji je u neko doba živio i, čini se, igrao nogomet u okolici Trilja. Proučio je potom stare rimske pisce, medju kojima i Seneku, gdje je našao opise nogometne igre, koji su jasno ukazivali kako im je ta sportska disciplina vrlo dobro poznata.

U tim već prilično poznatim pričama govori se i o nogometu u Kineza prije 3000 godina, ali više kao o legendi. Vrijedi se još malo našaliti s tim fenomenom okruglosti koji samim time mašti štošta dopušta, pa ćemo priču zaokružiti činjenicom da je pivovara «U Fleku» (Kod Fleka) utemeljena 1499. godine, samo sedam godina poslije 1492. i Kolumbova otkrića Amerike. Potražite onda nešto i u tome. Sjetite se Kolumbova jaja. Potkraj tog prekretničkog 15. stoljeća bilježi se i prva opera. Uglavnom, nije više sve onako srednjovjekovno ravno, nego čovječanstvo ulazi u novu epohu ljudske misli – počinje nam sve biti okruglo.
I zato, ajmo reć da nije slučajno što je ta za Split presudna pojava – jednog nogometnog kluba – rođena uz pivo kod Fleka, u pivnici s tradicijom pivovare stare 500 godina, još iz vremena zaokrugljenja svijeta.
Naši nogometni prosvjetitelji te Flekove provenijencije morali su imati želju da svoja studentska otkrića iz bijeloga svijeta podijele u svome rodnome Splitu sa svojim prijateljima, djevojkama, sugrađanima, zemljacima, da se i pohvale s prednostima stečenim u jednoj od europskih metropola na čijim se pozornicama odvija napredak čovječanstva u svakom smjeru pa i u tom nogometnom. Jer Prag je tada imao Slaviju i Špartu, dvije slavne europske nogometne momčadi koje su se u ta doba mogle smatrati markama u rangu današnjih Barcelone, Reala, Manchestera.
A splitsko nogometno područje poznavalo je rijetku činjenicu da je 1903. u Trogiru igrana prva nogometna utakmica. Dvije momčadi splitskog “Sokola” odigrale su u Trogiru 21. lipnja 1903. taj prvi susret. Dogodine će Fabjan Kaliterna osnovati prvi splitski športski klub “Šator” (1904. godine). Prve aktivnosti vezuju se za plivanje i vaterpolo, čak je prva vaterpolska utakmica priređena prije plivačkog natjecanja, a kako se oko Fabjana Kaliterne okupljaju i ljubitelji drugih sportova, tako Šator u biti postaje stjecište mladih splitskih intelektualaca.
Treba znati Split tog doba, težački i ribarski gradić sa 20.000 stanovnika, u vrijeme plinske rasvjete, picaferaja i zaprežnih kola. Splitska bi studentarija putovala brodom pa feratom preko Metkovića i Sarajeva da bi se stiglo u daleki Prag. Reklo bi se da je Hajduk rođen u dijaspori. A bila je to Austrougarska Monarhija kojoj su pripadali i Prag, i Dalmacija. Pa da se priča definitivno zaokruži, sjetimo se i u ovom odlomku sinjskog nogometnog arheologa čija otkrića je 1969. priznala i FIFA.
Prema tom otkriću na ovim se prostorima nogomet igrao stoljećima prije Engleza, čak se teoretiziralo da su potomci pranogometaša iz ilirskog plemena Delmati trbuhom za kruhom odlazili u svijet i tako balun presadili gdje god su došli, podjednako na istok Balkana ili zapad Europe. I kako se čovjek kroz tisućljeća vječno vrti u krugu, što se moglo drugo dogoditi splitskim studentima u Pragu nego onako baš kolumbovski okruglo – da otkriju nogomet koji su njihovi preci već davno bili otkrili…
POROĐAJ U KAZALIŠTU LUTAKA
Zahvaljujući brižnom čuvaru Hajdukove povijesti, Anti Doriću, jednom od osnivača Torcide iz 1950. i vjerojatno jednom od deset najzaluđenijih prijatelja Hajduka, fanatično ovisnih o svakoj Hajdukovoj relikviji, za ovu knjigu je sačuvan dokument koji je pisao glavom i bradom Lucijan Stella na mašini za pisanje/pisaćem stroju ilitiga «makinjeti» po Smojinoj lingvistici. Na dokumentu piše 20. studenoga 1960. jer je očito jedan od utemeljitelja odlučio definitivno baciti na papir neke činjenice u vezi s dvojbenim polemikama o osnutku Hajduka.

U Stellinim zabilješkama stoji da se Hajdukov preteča zvao Hrvatski športski klub i da je osnovan 1909. godine. U knjizi Šime Poduje (Hajduk 1911. – 1951.) već je jednom zapisano da je za vrijeme školskih praznika potekla inicijativa za pokretanje nogometnog kluba, ali povratkom na studije u Prag, aktivnosti i zanos bi obično splasnuli. Naime, kostur momčadi činili su studenti s praških sveučilišnih škola i naravno da bez njih klub nije mogao djelovati.

Dakle, klub prestaje s radom u školskoj godini sa 1909. na 1910. Izabrana je nova uprava i klub se prestrojio iz nogometnog u teniski. Bez igrača nogomet je izgubio svaki smisao, a tenis je u Splitu njegovan još s kraja prethodnog, 19. stoljeća, te je među naprednom mladosti već bio popularan i afirmiran.

Povratkom studenata iz Praga, nedovršeni pokušaji ponovno oživljavaju i najzagriženiji poklonici nogometa ne odustaju od nogometne klape koju su držali na okupu Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella. Pridružuje im se jedan novi član, a to je Vladimir Šore. Kroz zimsko razdoblje uspjeli su sa 1910. na 1911. pripremiti osnivanje kluba pod imenom Hrvatski nogometni klub Hajduk u Splitu.

Prvu upravu čine: predsjednik Kruno Kolombatović, podpredsjednik Josip Zuppa, tajnik Lucijan Stella, blagajnik/gospodar Kukulj, odbornik Frane Zavoreo, odbornik Buchberger, revizori I. Poleti, Vorich Matković, dok su časni sud činili dr. Grgo Anđelinović, Vladimir Šore, te ing. Ivan Šakić.

Osnivajuća skupština je održana u Hrvatskom domu, gdje je osnovan i Jadran, a radi se o zgradi «Sokola» i kasnije, do današnjih dana, Kazalištu lutaka gdje u potkrovlju već desetljećima funkcionira i Klub Splićana.

Lucijan Stella u svojim zapisima iz 1960. navodi da je glavni problem, naravno, bio igralište. A teren na kojem su se počeli okupljati fuzbališti bio je zapravo vojno vježbalište, uz Plinarsku ulicu, kako se to godinama poslije govorilo – kod bivše Plinare. Radi se, dakle, o famoznom Starome placu. No, u ta doba radilo se o tzv. Kraljevoj njivi.

Poslije će se govoriti i o tome da su to bile zemlje splitskih težaka, no Lucijan Stella u svojim dokumentima ništa od toga ne spominje, govori se samo o državnome zemljištu, a tako će se desetljećima poslije u sudskim svađama oko Staroga placa i tvrditi da u zemljišnim knjigama taj prostor Kraljeve njive nikad nije bio oduzet vlasti niti prepisan ikome drugome pa je logičan slijed da je uvijek, bez obzira na carstvo, državu i društveno uređenje, pripadao gradu Splitu.

Lucijan Stella činjenično potvrđuje kako je upućena molba za upis kluba u Nogometni savez u Beču. Ali, čim su postavili svoje uvjete, Hajduk je povukao svoju molbu. Nije htio pristati na ishitrenu ucjenu da se može osnovati jedino ako će se obavezati da neće igrati protiv klubova iz Praga. Očito je carska administracija uvijek vodila računa o pitanju nacionalnih identiteta unutar golemog državnog sustava.

Hajduk je morao dugo čekati da ga se prizna, registrira, odobre pravila za njegovo djelovanje. A onda, nakon trogodišnjih molbi, stiže rodni list, krasnopisom sročeni akt upućen od Cesarsko-kraljevskog Namjesništva, naslovljen na gospodina ing. Lucijana Stellu za društvo Hrvatski nogometni klub u Spljetu. Bilježi se da su dneva 13. II 1911. br VIII 534 odobrena prva društvena pravila Hajduka.
Mjesni tjednik Naše jedinstvo u broju od 11. veljače 1911. s mnogo ironije bilježi vijest o osnutku Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. Zanimljivo je vratiti se tim vremenima. Škole u početku nisu dozvoljavale da đaci javno nastupaju za spomenute novoosnovane klubove i momčadi, pa će tek s vremenom popustiti i pristati da đaci javno nastupaju jedino pod pseudonimom.

Lucijan Stella govori također o tome kako su poslije osnovani mnogi klubovi, među njima su neki izrasli i u značajne organizacije kao nogometni klub Split koji je zapravo nastao fuzijom đačkih klubova Lada i Triglav, pa je ime Split dobiveno u kratici: SPoj Lade I Triglava – SPLIT. Bila je to Hajdukova inicijativa, jer je u Splitu vidio idealnog mjesnog takmaca. Poslije će klub prijeći u radničke ruke.

Nije slučajno da se sve to događa u Kazalištu lutaka i da je tu Jadran i da je tu danas Klub Splićana, a da je u dvorani DTO Partizan trenirala zlatna generacija pod Ivićem…
HAJDUK ZABRANJENO VOĆE
Hajduk je prvu utakmicu odigrao u Splitu kontra kluba A. C. Calcio Spalato. Taj klub talijanaša odobren je od strane vlasti godinu prije Hajduka, dakle 1910., dok Hajdukove molbe za registraciju vlast uporno odbija. Jer klub splitskih autonomaša, tolomaša, talijanofila, kako li su ih već zvali, nije toliko smetao Austrougarskoj Monarhiji. Talijani su u gradu imali i «banda cittadina», gradsku glazbu, pa svoju školu «lega nazionale», zatim čitaonice itd.
A pregovori Hajduka trajali su gotovo tri godine, uglavnom između guvernera u Zadru i predstavnika Hajduka. U delegacijama su najčešće bili Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella. Austrougarske vlasti nisu u Hajduku vidjele samo okupljalište ljubitelja baluna nego i uporište dobro organiziranih patriota zadojenih idejom jugoslavenstva. Kad je već izgledalo da su hajdukovci isposlovali dozvolu za korištenje vojnog vježbališta, stigao je novi akt s nadnevkom 16. veljače 1911., a uputio ga je “Kaiser und Koenig Korpskomando” u Dubrovniku, odbijajući Hajdukovu molbu. Tek je naknadnim intervencijama dozvola ipak isposlovana. Navodno je djelotvoran bio istup Fabjana Kaliterne s priličnom dozom lukavštine:
«Ma šjor guverner, znate li vi da su našoj državi, austrougarskoj monarhiji, potrebni snažni momci za vojsku. A to su športaši, prvenstveno nogometaši, koji mogu u potpunoj ratnoj spremi na leđima dnevno preći i po 50 km u maršu…». Navodno je tek taj argument pokolebao guvernera i onda dolazi do osnivanja Hajduka 1911. Legendarni nogometaš i predsjednik Hajduka u svojoj knjizi za 40. godišnjicu kluba slično opisuje tu duhovitu epizodu te dodaje kako je sve to napisano i u predstavci Ministarstvu rata Austrougarske, a posebnim kanalima zainteresiralo se za cijelu stvar i dubrovačkog kanonika Crnicu koji je bio dobar prijatelj austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda. Ubrzo nakon toga konačno su odobrena pravila te je Hajduku dopušteno i korištenje njegova prvog igrališta na Starome placu, onda Kraljevoj njivi.
Tako je legendarni današnji plac od vojničkog pretvoren u nogometno vježbalište. Taj prostor zvan Kraljeva njiva postao je sportskim poligonom kad je Komandatura grada odobrila da se bijelim vapnom označe linije igrališta i iskopaju četiri rupe za štange…Tadašnje igralište bilo je pokriveno šljakom i postavljeno u smjeru istok – zapad, pa su tako postavljene i prve branke sa štangama (stativama), koje su bile obojane u crveno i bijelo. Igrači u to vrijeme nastupaju u dugim hlačicama, a poneki i s kapicom na glavi.
Prva utakmica protiv Calcia odigrana je već 11. lipnja te godine. Ulaz je bio besplatan, pisalo je u listu Sloboda, a Hajduk je slavio veliku pobjedu nad mjesnim rivalom i to od 9:0. Pišu novine da je to bio «sjajni ispadak» kojim Hajduk može bit zadovoljan, te da je veliki događaj došlo vidjeti toliko svijeta da nešto slično u gradu dotad još nije viđeno, pa se može samo pretpostavljati da je utakmicu gledalo dvije do tri tisuće ljudi.
Pamti se ta prva legendarna momčad:
Josip Buchberger, Josip Namar, Vilibald Zupa, Branko Murat, Ermenegild Rosseg, Fakač Ivan Tudor Anton Leway, Božidar Šitić, Božo Nedoklan Šime Raunig, Božo Budar.
Šime Raunig je prvi povijesni strijelac – prvog povijesnog pogotka. Dok je Raunig govorio da je gol postigao unutarnjim felšom, mnogi svjedoci susreta zapamtili su da je prvi Hajdukov gol postignut koljenom.
NA KRŠTENJE UPALI HAJDUCI
Hajduk je u prvoj godini svog postojanja odigrao četiri utakmice; pored Calcia, još tri s momčadima britanskih i austrijskih ratnih brodova. Jednu je dobio, dvije izgubio. Zadnja utakmica te godine igrana je protiv momčadi “Zriny” s austrijskog broda u luci. Bilo je to prvi put da nastupa Luka Kaliterna. Ime Hajduka već je postalo popularno, a kako je uopće Hajduk kršten, najbolje je u ta doba zapamtio prof. Josip Barač. Otprilike kako su se intelektualci sastajali «Kod Fleka» u Pragu, tako je i Split imao svoju kavanu kao stjecište svih viđenijih Splićana, posebno naprednih i utjecajnih.
Na Pjaci je u kavani Troccoli, današnjem restoranu hotela Central, posebno mjesto zauzimao stol mudraca gdje su se obično sastajali Fabjan Kaliterna i njegovo društvo. Pa kad se raspravljalo o bilo čemu važnom i vezanom za sudbinu nogometa u Splitu, onda su najznačjnije odluke padale upravo u dogovorima za tim stolom.
Dugo se razmišljalo kakvo ime dati Hajduku. Isprva su predlagana imena planina u okolici Splita pokušavajući već unaprijed Hajduku dati neki dominantni značaj. U kombinaciji su bila imena Marjan, Kozjak, Mosor, Velebit, a zbog Klisa i Uskok, no vrlo blizu bilo je i ime Borac. I, kad su praški studenti jednoga dana upali profesoru Baraču u njegov gimnazijski kabinet jer se netko od njih sjetio da nitko ne može dati bolje ime nego baš on, profešur Barač, naglašeno nacionalne orijentacije – ostao je iznenađen, gotovo preplašen. Upali ste mi kao hajduci, bilo je prvo što im je rekao. I odmah mu je sinulo da je to ujedno i najprikladnije ime.
Profešur Barač uživao je veliki ugled u gradu, posebno kod srednjoškolske omladine. Barač, Kaliterna i Stella definitivno su se odlučili za Hajduk kao za ime koje je imalo i svoje „političko značenje“ – koristi tu sintagmu veliki Hajdukov uglednik Šime Poduje, ujedno i autor temeljne knjige o Hajdukovoj povijesti, nastale za 40-godišnjicu 1951. godine. Poduje dalje piše da je ime Hajduk „simboliziralo dugogodišnju borbu našeg naroda protiv svih osvajača, koji su kroz vjekove težili da porobe našu zemlju“...
U knjizi Poduje „Hajduk 1911. – 1951.“ prepričava kako su Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella za stolom mudraca u kavani Troccoli na Pjaci okupljali sve ljubitelje nogometa i Hajduka, uglavnom praške studente, te se glavnim pokretačima smatra već spomenuti kvintet (Kaliterna, Stella, Ivanišević, Šakić i Šore). Baš tu na Pjaci kreirana su i prva pravila Hajduka kao kluba, koja su poslana vlasti i poslije prihvaćena radi registracije Hajduka.
Naravno da se odmah nakon oduševljenog prihvaćanja imena prišlo i projektiranju klupske zastave i grba, što je sve prethodilo prvom dresu i svim karakterističnim obilježjima Hajduka. Za izradu grba i zastave odmah je zadužen inž. Vjekoslav Ivanišević. Ipak, u mnogim zapisima iz razdoblja socijalističke Jugoslavije ispušteno je Ivaniševićevo ime budući da je nakon Drugog svjetskog rata bio i zatvaran zbog svojih političkih istupa. A zapravo, što je drugo predstavljao svojim političkim djelovanjem Vjeko Ivanišević, ništa drugo nego ono što je zapisano kao vrlo bitni manifest Hajduka, ili kako je zabilježio Šime Poduje: „simbol dugogodišnje borbe našeg naroda protiv svih osvajača koji su kroz vjekove težili da porobe našu zemlju“.
Ivanišević je bio dosljedan svom svjetonazoru i uvjerenju prema svakoj novoj vlasti, držeći se načela koja je simbolično ugradio i u prvi Hajdukov grb. I ta prva vlast koja se zatekla u trenutku Hajdukova osnivanja nije lako prihvaćala Hajduk i svu simboliku u njegovom backgroundu. Tako piše Šime Poduje da se prilično dugo čekalo na dozvolu i odobrenje tadašnjih vlasti iz 1911. „jer su značka i zastava imali simbole hrvatskog grba i zastave“.
Zastava je bila crveno-plave boje, a po sredini je bilo ispisano bijelim slovima „Hajduk“. Značka je bila crveno-bijelo-plave boje sa crveno-bijelim šahovskim poljem po sredini. Ovim oznakama osnivači su htjeli dati oduška nacionalnim osjećajima i slobodarskim težnjama koje su tada prožimale građanstvo Splita, piše Šime Poduje. Nikako to nije bilo po volji protunarodnim austrijskim vlastima, koje su u Hajduku vidjele još jedno novo mjesto gdje će se okupljati protivnici „crno-žute“ reakcije.
Hajduk je diplomatskom strategijom ostao pri svome, ali ipak ishodio potrebne dozvole uz poznanstva i veze te je konačno rođen i kršten uz Ivaniševićeve projekte grba, značke i zastave, ali tako uspješno neće proći i Vjeko Ivanišević dolaksom nove vlasti 1945.
PRVI TRENER OLDRICH JUST

Premda je barba Luka Kaliterna ostao u sjećanju svih kao prvi trener Hajduka, a još prije njega njegov stariji brat Fabjan, kao prvi pokretač svega pa i trenerstva, prvim trenerom u povijesti Hajduka smatra se Oldrich Just, rođen u Pragu 1885. godine. Stari i iskusni igrač, prvi Čeh u momčadi Hajduka, igrao je u prvim utakmicama kao što je bila ona u srpnju 1911. protiv momčadi s engleskih vojnih brodova. Naime, nakon utakmice dviju Hajdukovih momčadi 16. travnja te godine, Fabjan Kaliterna je zaključio da igrači Hajduka imaju veliku volju, a pojedinci i znanja, ali da im nedostaje netko tko će momčad stručno usmjeravati.

Tako je angažiran Oldrich Just koji je igrao za Hajduk u svim značajnijim susretima do kraja 1912. Više od dvije tisuće gledatelja okupilo se na meču s ekipom engleskog vojnog broda, ali bila je to velika razlika u kvaliteti i nogometaši iz domovine baluna pobijedili su 7:1. Pri kraju prve godine Hajdukova postojanja, evo napokon pobjede od 2:1 nad ekipom s austrijskog vojnog broda «Zriny» pa novine pišu kako se vide konture zrelije momčadi Hajduka, a time i trag Justovog rada. Na toj je utakmici prvi put nastupio i mladi vratar Luka Kaliterna, u osamnaestoj godini, i to po procjeni Oldricha Justa, koji je barba Luki udario i temelje trenerske struke, jer ga je Kaliterna mogao vidjeti i u praksi. Just je odigrao osam utakmica i zabio pet golova za Hajduk do jeseni 1912.

DRUGI ČEH U HAJDUKU
JOSEPH SWAGROVSKY

Poslije Justa, Hajduk za obuku dobiva još jednog Čeha. Bio je to Joseph Swagrovsky. Igrao je desnog beka za ljetnih praznika protiv Concordije i HAŠK-a, pa je i 1913. doputovao iz Praga u Zagreb da bi pojačao momčad Hajduka na njegovom prvom gostovanju izvan Splita u igrama s Građanskim i HAŠK-om. Bio je to prvi veliki uspjeh, Hajduk je pobijedio HAŠK-a na Maksimirskom igralištu sa 1:0.

Tada je Hajduk igrao u sastavu: Luka Kaliterna, Joseph Swagrovsky, Stipe Sisgoreo, Vinko Lebedina, Boris Righi, Robert Salvi, Božo Nedoklan, Nikola Gazdić, Ampalio Šitić, Božidar Šitić i Paško Sisgoreo.

Just i Swagrovsky očigledno su naučili malog Hajduka da prohoda i prvim ozbiljnijim koracima može se smatrati brzojav koji je u večernjim satima 25. ožujka 1913. stigao u Split s viješću o jednom sportskom rezultatu. Brzojav je stigao u redakciju lista Sloboda, a izvjestitelj javlja: «Utakmica Hajduka sa Hrvatskim akademskim športskim klubom svršila je slijedećim rezultatom – prvo poluvrijeme 0:0 – drugo poluvrijeme 1:0 u korist Hajduka».

Senzacionalnu pobjedu Hajduka prenio je cijeli ondašnji tisak. Zagrebačke novine pod nazivom Hrvatska pisale su: «Hajdukovci su od prošle godine znatno napredovali, a nastave li tako i dalje, mirne duše tvrdimo, postat će za nekoliko godina prvorazredna momčad. Ambiciozni su i požrtvovni, a društveni da ih je milina gledati».

ŠAHOVNICA, GRB I ZASTAVA

Vjekoslav Ivanišević bio je jedna od uglednih osoba splitskog kulturnog gospodarskog športskog i političkog života prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. Politički svjetonazor učinio ga je političkim zatvorenikom (objavljeno u časopisu Kulturna baština, broj 30, u izdanju Društva prijatelja kulturne baštine, Split, 1999.) i potisnuo ga iz javnog života pa umre gotovo zaboravljen 1955. Ovaj kratki prikaz napisan je da se to ne dogodi, stoji u časopisu.
Gorljivi lokalpatriot i hrvatski rodoljub, između dva rata pripadao je krugu splitskog intelektualnog establishmenta i prijateljevao sa svim poznatim osobama iz kulturno-umjetničkog političkog i športskog života.

Rođen je u Splitu 7. travnja 1884. u imućnoj težačkoj obitelji s Lučca, poznatoj i po nadimku Kure. Studij građevine nakon mature u Velikoj realki 1915. završava u Pragu. Zajedno sa Stepincem u Lepoglavi, zbog istaknutog hrvatskog rodoljublja, lišen je slobode s kaznom prisilnog rada i konfiskacijom građevinskog poduzeća.

Kako u Splitu za njega nakon dvije godine zatvora nije više bilo zaposlenja, Ivanišević odlazi u Rijeku, gdje dobija posao nastavnika u Tehničkoj školi. Zajedno s Fabjanom Kaliternom je projektirao i izgradio 1921. na Bačvicama kuću Dvornik, poslije hotel Imperijal koji je 1938. proširen i prozvan hotelom Park. Jedan od Ivaniševićevih poslova bila je čak i pruga Zagreb – Split.

Dosljednost Vjeke Ivaniševića može se prepoznati po njegovim stavovima 1942. i suprotstavljanju talijanskoj okupaciji, kao i poslije kad se kao hrvatski rodoljub postavljao u stvaranju Jugoslavije zbog čega je bio osuđivan.

Taj prkosni Ivaniševićev gard ovdje se ne ističe u namjeri ocrtavanja njegova portreta nego se tako nastrojeni Ivanišević uklapa u ukupnu priču o društvenim i političkim okolnostima iz kojih je izrastao Hajduk. Ivanišević je zajedno s Fabjanom Kaliternom, Lucijanom Stellom i Ivanom Šakićem studirao u Pragu i kao pokretač Hajduka najizravnije sudjelovao u stvaranju kluba po svim razinama. Tako je izradio prvu klupsku značku, na osnovi šahovnice sa simbolom hrvatskog grba, što nije bilo po volji austrijskoj vlasti i kasnijim režimima.
Ivanišević je bio vrlo aktivan i u nogometnom smislu te je bio i nogometni sudac, sudio prve utakmice, prvi u Splitu i u Dalmaciji.
Miljenko Smoje je prenio u serijal Velo misto sportski dio njegova života. Postoje mišljenja da je i Miljenko Smoje, kao i mnogi drugi u doba dok je Luiđi Ivanišević još uvijek bio „persona non grata“ – povesti računa o svemu tome te se snaći mozaik-ličnošću kako bi izbjegao neugodnosti. A zapravo je glavni pokretač i osnivač Hajduka bio upravo Vjeko Luiđi Ivanišević.
Jedan od nadimaka Luiđija iz djetinjstva na Lučcu bio je baš Duje. A najgorljiviji fanatici baluna koji se u Pragu odvijao na globalnoj sceni i u europskoj kremi, bili su splitski studenti arhitekture i građevinarstva, njih četvorica Vjeko Ivanišević, Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella i Ivan Šakić, a poslije će ims e pridružiti i Vladimir Šore.
Vjekoslav Ivanišević, ili kako su ga zvali Luiđi, nosio je uz prezime Ivanišević, „dopunsko“ ime Kure po čemu su se razlikovale loze Ivaniševića, jer bilo ih je i iz Radunice (zvali su ih Đinđerice). Bio je splitsko dite ali iz bogate familije s Lučca. Ivaniševići su bili poznati trgovci vinom zbog čega je njihova obiteljska kuća na Lučcu u ulici Sv.Petra na broju 18 građena u neobičnim izduženim dsimenzijama kako bi se dobilo na prostoru za podrume i čuvanje vina.
Mladi Luiđi kao student u Pragu iz imućnije obitelji kupuje prvu loptu i donosi je u Split (nije sasvim poznato tko je više sudjelovao u tom trofeju, ali sigurno su glavne face bili Luiđi i Fabjan). Luiđi je bio zaluđen i Pragom, i balunom, a njegova najveća ljubav zvala se Marženka, koju spominje i Smoje u svome Velome Mistu. Međutim, Luiđi se nikad nije oženio s Marženkom, bila je to nedorečena studentska veza. Marženka je bila iz ugledne obitelji i poslije će se udati u Pragu. A za Luiđija se govorilo da je nikad nije zaboravio pa se to navodi kao glavni razlog da nije imao djece ni svoje obitelji, da se nikad nije ženio.
Pod starost će se vratiti u Split, u rodnu kuću na Lučcu, u ulici Sv.Petra gdje i danas živi Tanja Sapunar, profesorica hrvatskog, inače sestra arhitekta Vjeke Ivaniševića.
- I danas se sjećam Luiđija koji je pod stare dane uživao riješavati križaljke, nikad mu nije trebalo okomito, sve je znao već pod vodoravno, a to sam zapamtio jer je meni diktirao, tresle su mu se ruke i nije više mogao pisati. Bio je uistinu veliki erudita, sjeća se arhitekt Vjekoslav Ivanišević koji će raditi i na preuređenju hotela Park, nekad kuće Dvornik iz doba Luiđija.
Kako je arhitekt Vjeko Ivanišević mlađi od svoje sestre Tanje 12 godina, preporučio je da nitko od nje ne može bolje opisati to doba. Tanja Sapunar je jedina u familiji koja je posvetila ne samo najveću nego u stvari jedinu pravu pažnju Luiđijevu životu pa i danas posjeduje mnoge spise iz njegove građevinarske ere te iz doba kad je morao i na odsluženje zatvorske kazne u Lepoglavu.
- Dobro sam upućena i znam da je Luiđi bio projektant prvog Hajdukovog grba. Odmah je i na grbu i na znački imao hrvatski grb. Izvezle su ga koludrice iz obližnjeg samostana niže od naše kuće, prema zapadu, a vjerojatno se to tako dogodilo jer je jedna od naših ivaniševićki bila koludrica. Baš sve pojedinosti kako se dogodilo da Luiđi kreira taj prvi grb, to ne znam, ali ne čudi, sigurno je jedva dočekao.

Luiđi je bio poznat kao veoma komunikativna, prijazna osoba otmjenih manira, pa su ga voljeli književnici, umjetnici i znanstvenici. Don Frane Bulić mu je ispisivao dugačke posvete u poklonjenim knjigama, tražeći od njega da ustraje kao zagovaratelj općeg dobra i očuvanja interesa naših starina. Poznat je njegov portret u ulju Jerolima Miše. Angjeo Uvodić je izradio nekoliko njegovih karikatura. Često je s Mišom bio u društvu pa bi, sjeća se po prepričavanju Tanja Sapunar, ljeti iznajmljenim brodom odlazio na pecanje a tu bi se u klapi našao i Branko Gavella.
Kako Luiđi nije imao djece, tako se sjećanje prenosilo na djecu njegova brata kipara Ante Ivaniševića, oca Vjeke i Tanje. Brat Luiđijeva oca Marin, bio je dida današnjem arhitektu Vjeki Ivaniševiću i njegovoj sestri Tanji Sapunar, kojima se otac kipar zvao Ante Ivanišević. Arhitekt Vjeko i umirovljena profesorica hrvatskog Tanja i danas vikendom drže stari običaj, nađu se za ručkom i ne daju nikom da se tradicija uruši. Toliko toga je za života stari Luiđi utkao u onaj prvi Hajdukov grb.

NADIMAK MAJSTOR S MORA

Balun je za Split s početka prošlog stoljeća bio prava pravcata studentska revolucija, te je nailazio na prepreke kao i svaka novotarija, a kamoli ne kao simbol reakcije na ondašnje vlasti, te kao novi pogled na svijet i život ispaljen iz srca ondašnje mlade inteligencije koja je s praškim iskustvima htjela i svoj Split uvesti u najmodernije globalne trendove.

Zato je Hajduk nakon dobivene bitke s austrougarskom vlasti morao dobiti i utakmicu u vlastitom dvorištu. A to je možda bilo i teže.

Piše Šime Poduje kako je ta druga bitka trajala mnogo dulje. Roditelji igrača i školske vlasti ustale su organizirano i žestoko protiv nove igre, nazvavši je pomamom. Dovoljni su bili svakodnevni banalni razlozi, jer su djeca sve češće dolazila kući razbijenih cipela, a zanemarivanje učenja i škole preraslo je u pojavu kjoj se ne vidi kraja.

Školske su vlasti jednostavno zabranile nogomet pod prijetnjom izbacivanja iz škole i u tome su bile uistinu dosljedne.

Već nakon prve javne utakmice s talijanaškim Calciom, dan prije velike mature potjerani su iz škole igrači Hajduka Nedoklan i Fakač. Pa ipak nije bilo moguće zaustaviti porast popularnosti nogometa, ako mu čak takvi rigorozni pokušaji nisu i pomogli u stjecanju sve većih simpatija, posebno stalne smetnje austrijskih vlasti čije je bilo Hajdukovo igralište.
Goleme simpatije prema Hajduku stizale su i iz drugih sredina te su prve generacije hajdukovaca atraktivnom igrom stekle i novo ime, nadimak Majstora s mora.

ŠIME RAUNIG, KOLINO AJDUKA

Sve je to lijepo i krasno kad se govori o počecima nekog kluba, svi imaju dobru volju, vlada zanos pa se nađe i ljudi koji su spremni odrišit kesu, šta bi se reklo, ali najteže je ipak zamislit prvi nastup, bez obzira, bio to nogomet, kende, glazbena promocija ili neki Shakespeare. Uzbuđenje rađa tremu, a trema uzbuđenje i danima se odbrojava kad će više taj trenutak.
Zato je prva utakmica Hajduka ipak najznačajniji trenutak u povijesti kluba. Brand broj 13. pripada Šimi Raunigu. I još bitnije – njegovome kolinu. Je li to legenda ili fakat, manje je bitno, ali dobro zvuči s obzirom na sintagmu „splitsko kolino“. Hajdukovo kolino, prvo u povijesti, zvalo se Šime Raunig. Čovik je da gol kolinom u toj utakmici, a to je bija prvi gol na koji, možete i mislit, publika definitivno ispaljuje na živce. Odmah ovdje treba napomenuti da će se poslije ispostaviti kako gol baš i nije postignut doslovno koljenom, ali budite strpljivi dok ne progovori njegov unuk, danas najpopularniji splitski veterinar Vando Raunig.

Bila je to prva utakmica, kako je već rečeno, protiv mjesnog rivala „Calcia“, ali uoči nje još zanimljivijom se čini prva utakmica Hajduka uopće. Bio je to trening, utakmica dviju Hajdukovih momčadi, dakle – veliki interni problemi. A kontra B. Pozicija i opozicija. Bolji i manje bolji. Ko smi reć – slabiji!

Čak je i list Sloboda objavio 12. travnja 1911. vijest da u nedjelju, 16. travnja, Hajduk igra utakmicu dvije vlastite momčadi, dvoboj između prve i druge ekipe. Dakle Hajduk otvara svoju pozornicu dva mjeseca nakon što je dobio sva dopuštenja vlasti i registraciju. Bila je to velika svečanost za Split, za poziciju i za opoziciju. Nitko nije mogao ostati ravnodušan toga dana u tom gradiću gdje je svatko poznavao svakog na popisu od dvadesetak tisuća stanovnika.

Tako da ti se dođe nasmijat. Na utakmicu je izaša cili Split, a deboto su i na terenu nastupile baš sve splitske obitelji, jer ako ih je bilo najmanje dvadeset i dva u balunu, onda znači da je svaki zastupao prosječno jednu tisućicu Splita. Kao da su se na igralištu sukobile sve splitske obitelji. Nije to bio građanski rat, ali sigurno jest familijarni. Međutim, iz onoga onda ugla, svi Splićani koji su bili na strani baluna bili su homogeni i jedino su mogli grintat konzervativci, dakle stariji, vodeći članovi obitelji, jerbo su oni onda bili nešto slično ka danas konzervatori, s vječno podignutom „ručnom u vis“.

Za A momčad igrali su Joseph Buchberger, Josip Bonetti, Josip Namar, Mario Righi, Ermenegild Rosseg, Vilibald Zuppa, Kruno Kolombatović, Antun Righi, Stipe Sisgoreo, Ivan Tudor i Šime Raunig.

Za B momčad igrali su: Marko Margetić, Pavo Mardešić, Paško Fabris, Božo Nedoklan, Josip Cotić, Lucijan Stella, Luka Fakač, Ante Mardešić, Fabjan Lukas, Paško Sisgoreo i Krunoslav Bonačić.

Igralo se loptom koju je u Pragu nabavio Fabjan Kaliterna. Prva momčad je nastupila u bijelim košuljama i plavim hlačicama, a druga u crveno-bijelim košuljama na okomite pruge. Ti su dresovi izabrani po uzoru na češku Slaviju, pa su sigurno praški studenti uživali u zamišljenom scenariju prema kojemu su mogli umišljati da su tukli slavne nogometaše Praga jer je ta trening-utakmica završila rezultatom 13:2 za A momčad, onu u bijelim košuljama.
Pa su se svi hajdukovci potpisali na dopisnicu koju su poslali Fabjanu Kaliterni u Prag da se može pohvaliti. Ako je vjerovati literarnom istražitelju Miljenku Smoji, Fabjan je to sigurno proslavio Kod Fleka sa češkim prijateljem Karelom, kojemu je obećao da će osnovat Hajduka i doć u Prag potuć i Slaviju, i Špartu.

U prvoj službenoj utakmici Hajduk će pobijediti tolomaški „Sezione Calcio Edera“, nogometnu sekciju talijanskog gimnastičkog i mačevalačkog društva (Societa ginnastica e scherma). Pobjedu od 9:0 (6:0) izborili su Joseph Buchberger, Josip Namar, Josip Bonetti, Vilibald Zuppa, Luka Fakač, Zvonimir Murat, Ivan Tudor, Božidar Šitić, Šime Raunig, Antun Leway i Božo Nedoklan. Spominjući već taj povijesni meč nakon kojega se talijanska nogometna momčad u Splitu potpuno rasula, sve je rečeno o prvom povijesnom golu Hajduka što ga je koljenom postigao Šime Raunig, ali su zbog te senzacije slabo navedeni ostali strijelci, prije svega jedan rasni bombarder Božo Šitić koji je postigao čak šest (6) golova, te po jedan Leway i Nedoklan.

Zuppa, Murat, Leway i Namar nikad više nisu nastupali, pa je red navesti imena svih igrača koji su igrali za Hajduk u prvoj godini postojanja kluba: Božo Šitić, Ivan Tudor, Josip Buchberger, Robert Salvi, Mario Righi, Ermenegild Rosseg, Ampalio Šitić, Franjo Gospodnetić, Paško Sisgoreo, Petar i Just Dujmović, Hrazdira, Malešević, Vinko Lebedina, Luka Kaliterna, Pero Machiedo, Stipe Sisgoreo, Božo Dudaš i Luka Fakač.

VETERINAR VANDO, UNUK RAUNIG

Unuk Šime Rauniga, poznati splitski veterinar Vando Raunig, sjeća se djetinjstva kako bi se vrzmao oko djeda:
- Međutim, ne mogu ispričati, što bi bilo normalno, da smo skupa igrali na balun, ili da mi je pokazivao prve korake u nogometu. Ne sjećam se niti toga da smo zajedno išli na utakmicu, pričali o tome ili pratili neki prijenos. Nije bio nešto baš posvećen nogometu, bavio se drugim stvarima, a nogomet je ostao kao uspomena iz mladosti. A što se koljena tiče, izgleda da je istina ona druga verzija. Znao je opisivati kako se dogodio taj gol, bio je to udarac unutrašnjim felšom, nešto slično tome...
Vando pažljivo čuva uspomenu na djeda. Brzo je pronašao fasciklu s nekoliko fotografija i novinskih članaka. U jednom što ga je potpisao Edo Pezzi stoji u naslovu da je Šime Raunig bio strijelac prvog pogotka i da je to bio ujedno i njegov jedini gol. Svjedoci su prenijeli opis s koljena na koljeno kako je Šime Raunig bio vižljast i jako brz, probio se munjevito po lijevom krilu i već u 7. Minuti zabio svoj prvi i jedini pogodak za Hajduk.

U napetoj atmosferi iščekivanja tog pomalo ispolitiziranog meča između dva splitska kluba, Hajduka i Calcia, moglo bi se reć između Hajduka i tolomaša iz onog vremena, u splitskoj poznatoj gimnaziji Realki isposlovali su „tolomaši“ da se zabrani nastup nekim Hajdukovim igračima. Hajdukovci se nisu dali i brzo su pozvali darovitog Božu Šitića, koji je studirao u Grazu. Šitić im je sam zabio šest golova, po jedan Levi i Nedoklan, a Raunig je probio led i ušao u povijest. Ne samo da više nikad nije zabio niti jedan gol, nego nije više nikad ni nastupio za Hajduk.

Unuk Vando sjeća se kako bi djed opisivao taj gol:
- A šta je bidan moga, uvik san ga s tin gnjavija, a on nije ni bio nešto lud za balunom.
To će i sam reći Pezziju:
- Mene nije baš puno zanima balun, ka sva splitska dica igra san fuzbal možda i dvije godine prije osnutka Hajduka, ali puno više san volija more, sve morske sportove, jedrenje, veslanje... Čim smo osnovali Gusara, odmah sam prešao u taj veslački klub.
A Vando Raunig reaktivirao je djeda koji mu je morao pucati:
- Ja bih branio, a on pucao. Tako se konačno nadavao golova, nije sve ostalo na onome jednom što ga je zabio za Hajduk. A mogu to sigurno potvrditi da gol nije dao koljenom nego unutrašnjom stranom lijeve noge. Kako je on opisivao, bio je to čak i onako mlad udarac jer je prije toga potrošio snagu u efektnom prodoru po lijevom krilu, tako da je samo lijevom nogom gurnuo loptu u mrežu.
Unuk se prisjeća kako su znali igrati i u hodniku, ali nikad nisu bili zajedno na utakmici. Posljednji put bio je na Hajduka za proslave 1961. I tada je ponovno demonstrirao kako je pao taj pogodak.

GOL BAKE RAUNIG

Zanimljivo je da od 1922. u Hajduku djeluje sekcija za ženske sportove, a počelo je sve sa hazenom, specifičnom igrom što su je u Hajduku upražnjavale žene. Na prvome nastupu pobjedonosni pogodak zabila je djevojka po imenu Vanda koja će poslije postati suprugom Šime Rauniga, prvog strijelca Hajduka. Bračni par – promotori prvih povijesnih golova Hajduka. Priča o tome izašla je pod naslovom „Bek Emica čisti“ a potpisao ju je Miljenko Smoje kojemu sugovornice te prve hazene, tada već bake, nisu htjele odati prezimena pa Smoje navodi prvu momčad poimence te bira podatak o baki Vandi koja je sudbinski naletjela na još jednog golgetera Šimu Rauniga. A poznati splitski veterinar dobio je ime očito po baki.

 

 

UNIKATI SPLITA I DALMACIJE
T.B. & T.B.
LEUTE MOJ

Piše Mario Garber
Unikati Splita i Dalmacije, u ovoj priči pokojni Toma Bebić i 80-godišnji kalafat Tonči Bakica, vezani su kultnom baladom „Leute moj“. Toma je autor pjesme, u kojoj pjeva svom leutu „rastočija si se, ka barilo“, a legendarni kalafat Bakica evo vraća leuta u život skoro pola stoljeća poslije. Nekidan je dobio nagradu grada Trogira za životno djelo i tom prilikom ustvrdio:
- Idem na novo životno djelo! Demantirat ću Tomu Bebića da mu se leut rastočija, obnovit ću ga i bit će to najlipši brodić na Jadranu!
Toma i Bakica imaju iste inicijale, puno toga ih veže i spaja. Toma nikad nije mogao skupit novaca za oronuli brod koji je za sitne novce kupio svojoj ženi Anđi za rođendan, a ona je u tom trenu okrenula zabrinuti pogled prema djeci, Tatjani, Varji i Goranu.

Bakica i Bebić su se znali i posvađati u lučici podno Banovine, današnje Općine u koju Kerum rijetko zalazi. Bakica je smatrao da o brodu valja brinuti, a Bebićev način bio je napisati pjesmu. Bile su to pjesničke svađe i prigovaranja dvojice originala koji brodove grade i pišu. Ali to je bilo davno, sedamdesetih…

Kantautora Tomu se zna po Neveri, Marčelini, Leutu… A brodograditelja Bakicu zna se po Falkuši, autohtonoj hrvatskoj gajeti iz 18. stoljeća kojom su ribari odlazili na Palagružu. Prema projektu Božanića i Salamona Bakica je poznavanjem starog brodograditeljskog zanata u drvu realizirao repliku drevne Falkuše koja je proslavila Hrvatsku na EXPO 1998. na Svjetskoj izložbi u Lisabonu.

Zato su već tada Bakicu predložili za nagradu. Ali dobio ju je tek 2012. I Tomu Bebića više se priznaje danas (bilo bi mu 77 godina) nego za njegova života. Pravdu ispravljaju mladi, nove generacije poput njegovog sina Gorana Bebića Patka koji je baš u doba Bakičine Falkuše došao na ideju da replicira i očev Leut.
Ali Toma je, davno prije, bez novaca, bio prisiljen prodati rastočeni leut. I tko će se javit na oglas nego neki novi – pjesnik. Provjerite na fotkama, čak su i slični: Senko Karuza i Toma Bebić. Trgovina dvojice pjesnika odvijala se tako da koliko je Toma kao prodavač spuštao cijenu svome leutu, toliko ju je Senko kao kupac podizao.
A sad, godinama poslije, sve je to trebalo ponovit. Kupac Senko sad je prodavao brod sinu nekadašnjeg prodavatelja. Na tome nisu mogli zaraditi niti poreznici jer je oronuli leut propadao uporno i kod novog vlasnika/pjesnika:
- Takav kakav je bio Tomin leut, svršio je i kod mene. Pa ne jedan put. Nego je sva omladina Visa imala manevre u Tominome leutu isprid moje kuće u Komiži.
Ideja Tominoga sina Gorana Bebića Patka pretvorila se u projekt ako ne i misiju jer je priča privukla gotovo svakog koga smo putem sreli. Rezultat toga je i fotografija Tominog prijatelja Zorana Krpetića koji je kalafata Bakicu uspio nagovoriti na neobičnu pozu i fotku, kako bismo mogli prikazati da je samo More sudbinski izbacilo staroga kalafata na komiško žalo da bi u drvu oživio legendu o Tominom leutu.
Trebalo je vremena da se Tomin rastočeni leut prebaci s otoka Visa u brda Trogira gdje Bakica, kalafat svjetske reputacije, ima na suhom svoj mali «škver» koji mu uz more nisu uspjeli isposlovati ni Jugoslavija ni Hrvatska. Jer je uvijek lakše bilo dobiti kafić.
Čak se i Tomina umjetnička galerija „Po bota“, da bi opstala, morala prilagoditi vrijednosnom sustavu ovdašnjih država i režima, pa je to danas kultni kafić njegovog sina na splitskom Voćnom trgu odmah uz Rivu. Ali sve pravde i nepravde kad-tad dođu na svoje. Čovik je umra, osta je brod.
A ni šank nije bez smisla. Nego za rodit ideju. Tako je ipak uspostavljena prirodna ravnoteža da se Tomin Leut ne rastoči. Cijeneći stare zanate kao što ih cijeni i UNESCO, kalafat Bakica je prenio svoja znanja na oba ssina, Jadrana i Marinka, i unuk Bakičin već kreće tim stopama. Njima je nacionalna kulturna baština uistinu svetinja.
Bakicama je drvo medij za prepoznat brod. Pozvani su na svijet da brodovima ne daju umrit. Gdje god se Bakice pojave po Dalmaciji, prepoznaju ih i pamte po brodu kojemu su produžili život. Toma nije da umrit ni starome vagonu na željezničkoj stanici. Učinija je s njim intervju: Šjor Vagon, kako ste, pita ga je Toma tamo davno u Slobodnoj Dalmaciji šezdesetih…

 

 

HDZ-ov RIVANIŠEVIĆ
Piše Mario Garber
    Svi dosad spomenuti kandidati za gradonačelnika Splita nemaju «ono nešto» kao arhitekt Vjeko Ivanišević, iako od Davorina Rudolfa preko Matka Marušića do Šime Anđelinovića ne fali ličnosti akademske težine i karizme, bez obzira na stranačko opredjeljenje. Arhitekta Vjeko ima i onu najvažniju sporednu stvar na svijetu a to je u Splitu makar i nažalost – ali gotovo presudno: Vjekin stric Vjeko osnivač je Hajduka i autor prvog Hajdukovog grba sa šahovnicom.
      Zato se vijest o mogućem gradonačelniku arhitekti Vjeki Ivaniševiću pojavljuje ajmo se malo i našalit – poput proročanstva za grad koji se već desetljećima prepoznaje kao – slučaj! Ivanišević je autor Marmontove ulice koja je postala najfrekventnije šetalište u najužem središtu grada povezujući se s Rivom a prema Ivaniševićevoj zamisli grad Split već odavno ima Ivaniševićev projekt prstena ulica oko Dioklecijanove palače.
      Iz radionice Ivaniševića trebale bi izaći još ulica Kralja Tomislava na sjeveru Palače s Grgurom Ninskim, te Hrvojeva na istoku koja Palaču odvaja od Pazara. U Marmontovoj ulici morao se realizirati projekt Ulice splitskih olimpijaca no ideja je dislocirana u Ulicu kralja Tomislava. Obje verzije morao je realizirati Vjeko Ivanišević. Trenutno je ideja o Ulici olimpijaca zaglavila u šetalištu ispred Kerumovog hotela Marjan.
       Arhitekta Vjeko Ivanišević kao da je naručen da spusti i tu splitsku visoko podignutu ručnu kočnicu pa da stvari krenu naprijed. Tada bi se figurativno moglo reći da je ovaj novi, suvremeni Vjeko Ivanišević otpočeo drugo stoljeće Hajdukovog Splita kao što je to učinio njegov stric, brat Vjekinoga djeda Marina Ivaniševića, dakle Vjeko Luiđi Ivanišević rođen 1884.
        Vjekin stric rođen je u imućnoj težačkoj obitelji na Lučcu između gradske luke i Bačvica. Obitelj se bavila trgovinom vina. Studij građevine završio je 1915. u Pragu, te pripada klapi splitskih studenata koji su u legendarnoj i danas nadaleko poznatoj pivnici Kod Fleka postavili temelje Hajduku po uzoru na tada slavnu europsku nogometnu ekipu iz Praga.
        Bili su to Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjeko Ivanišević kojega se dugo ne spominje u Hajdukovim povijesnim zapisima jer je bio politički zatvorenik. Naime, Vjeko je izradio prvu klupsku značku sa simbolom šahovnice prema hrvatskom grbu. A naravno da to nije bilo po volji ni ondašnjim austrijskim vlastima pa ni kasnijim jugoslavenskim režimima. Vjeko je bio jedan od prvih nogometnih sudaca u Splitu. Bio je gorljivi lokalpatriot i hrvatski rodoljub, a u prvim desetljećima 20. stoljeća Ivanišević kotira kao ugledna ličnost splitskog intelektualnog miljea. Prijateljevao je sa svim poznatim osobama iz kulturno-umjetničkog, političkog i sportskog života, pa se tako spominju i don Frane Bulić, i Branko Gavella…
         Nakon Drugog svjetskog rata zbog svojih političkih nazora i djelovanja bio je zatvoren a kasnije i potisnut iz javnog života te će naći posao nastavnika na Tehničkoj školi u Rijeci gdje je i umro gotovo zaboravljen 1955. A kao arhitekta zajedno sa Fabjanom Kaliternom je projektirao i izgradio 1921. godine kuću Dvornik na Bačvicama, zatim hotel Imperijal koji je 1938. proširen i dobio ime Park. Ivanišević je kao građevinar vodio i poslove na izgradnji željezničke pruge Zagreb – Split.
        Sportski dio njegova života Miljenko Smoje je prenio u serijal Velo misto i očigledno više ličnosti osnivača Hajduka spojio u jednu po imenu Duje u izvedbi glumca Mustafe Nadarevića. Jer Vjeko Luiđi Ivanišević dugo je u svom djetinjstvu i mladosti nosio nadimak Duje. Ivanišević je bio taj zaluđeni student koji je kupio prvu loptu Hajduka i donio je iz Praga. Smoje u svom serijalu Velo misto spominje i Marženku, Ivaniševićevu veliku prašku ljubav iz studentskih dana. No, Ivanišević se nikad nije oženio, nije imao djece i pod stare dane će se vraćati Splitu i rodnoj kući na Lučcu.
         Tako su i djeca, današnji arhitekt Vjeko Ivanišević i njegova sestra Tanja, udana Sapunar, upoznali brata svoga djeda, Hajdukovog osnivača Luiđija Ivaniševića. Crteža i skica pri izradi Hajdukovog grba sa šahovnicom može se naći brižno spremljenih kod Vjekine sestre Tanje Sapunar na Lučcu:
        - Stricu Vjeki pomogle su koludrice iz obližnjeg samostana na izradi tog prvog Hajdukovog grba.
        Kako stric Vjeko nije imao djece, tako su sjećanja prenošena na unuke njegovog brata Marina, odnosno na Vjeku i Tanju, djecu kipara Ante Ivaniševića. Godinama se njeguje običaj da se nedjeljom brat i sestra, Vjeko Ivanišević i Tanja Sapunar nađu na tradicionalnom ručku u staroj obiteljskoj i rodnoj kući na Lučcu čuvajući uspomene i na strica Vjeku Luiđija, da se tradicija ne uruši, da se ne zaboravi koliko toga je u životu stari Luiđi utkao u onaj prvi Hajdukov grb.
        A potencijalni gradonačelnik arhitekta Vejko Ivanišević ne može bolje očuvati spomen na tradicije svoje obitelji i staroga Splita, Hajduka i svoga strica njegovog osnivača, nego da preuzme grad nakon Keruma i otvori budućnost novome Splitu kao onom nakon MIS-a 1979. Ivanišević pripada onima koji časno nose to prezime, poput Gorana Ivaniševića. Može li ovo biti Vjekin Wimbledon pa da se na Rivi okupi toliko Splićana. Može li se reći da je Vjeko Ivanišević HDZ-ov Rivanišević?
         Kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon i napunio splitsku Rivu još nisam bio smijenjen u Slobodnoj pa sam kao urednik sporta preplavio stranice Slobodne s Goranovim trijumfom i euforijom Splita. Goran Ivanišević je tada iz svakoga od nas izvukao maksimum u okviru naših mogućnosti i zato nije čudo da su tada lansirani u sportskoj rubrici Slobodne originalni i nadahnuti naslovi, kao da su bili ispaljeni Goranovim reketom pri servisu. To čudo u Wimbledonu, a poslije i na splitskoj Rivi, nikako nisam mogao pretvoriti u glavni novinski naslov. Osjećao sam se nemoćnim da naslovom budem na razini Goranova čuda. I onda mi je iznenada sinulo:
       ZA OVO NEMAMO NASLOVA!
       Priznaj, čovječe, nemaš Goranov servis…
       Taj naslov je objavljen u Slobodnoj. Poslije je u knjizi Svi splitski olimpijci izronjen još jedan naslov: RIVANIŠEVIĆ, kao ime za taj splitski fenomen Rive ali i mnogih sportskih veličina klase Gorana Ivaniševića. Goranova klasa sigurno nije samo u držanju reketa kako bi neki kompleksaši htjeli protumačit ne bi li umanjili širinu fenomena i masovne identifikacije s Goranom kao uzorom i nuđenjem otvorene mogućnosti kao nade za neviđeni preokret, za sudjelovanje u toj šansi barem na Rivi.
       Bilo je to 2001. na početku novog tisućljeća i u doba velikih političkih očekivanja i obećanja u Hrvatskoj, ali i razočarenja. Sigurno ima i onih koji će mi se nasmijati, međutim, naslov ovome tekstu «HDZ-ov Rivanišević» pao mi je na pamet i nekidan kad je objavljena vijest da će se arhitekta Vjeko Ivanišević kandidirati za gradonačelnika Splita. 
      I 2001. su u narodu doživljena teška razočarenja zbog neostvarenih snova i neispunjenih obećanja kad je esdepeovska šansa spiskana te Hrvatska predana u Sanaderove ruke. Međutim, Split se čini dostižnim snom, Split je ipak samo jedan grad po broju stanovnika kao 5-6 posto Hrvatske, makar je istodobno težak kao alternativna metropola Hrvatske. Zašto se «grad slučaj» ne bi počeo rješavati pod Vjekinim vodstvom i u njegovoj arhitektonskoj viziji? Split nakon MIS-a 1979. pa sad Split nakon Keruma 2013. 
         Politički zaboravljeno ime arhitekta Vjeke Ivaniševića lansirano je u takav come back da to više nema veze ni s jednom političkom strankom u Splitu, makar je Vjeko čisti hadezejac već od 1990.
       No, Vjeko Ivanišević ima znanje, vještinu, ličnost, karijeru, djela, zapravo opus, iskustvo i rejting, i nitko mu zbog stranačkog opredjeljenja to ne može poreći. Ovaj Ivanišević, kao i onaj iz Wimbledona, okuplja sve kojima je stalo do Splita i zato ga se može predstaviti kao Rivaniševića jer Vjeko grad Split postavlja kao prioritet nasuprot svakom uskom i niskom stranačkom interesu.
       Vidim to i po sebi jer prvi put mi splitski HDZ izgleda blizak kroz Vjeku Ivaniševića, do te mjere da mi tek danas postaje jasnije zašto je i Nikola Grabić na čelu grada osjetio potrebu da za korist grada prijeđe u HDZ i time sebe žrtvuje, trpeći sumnje i kritike, kao što se žrtvovao i onda kad je sa splitske Rive skočio u more splitske luke u povodu svog kolektorskog Wimbledona.
       Znači li to, nadam se, da su mi i novinarski motivi uistinu objektivni? Ne vjerujem da sam podlegao ulizivačkim strastima. U 63. godini nemam više nikakvih izgleda da obnavljam karijeru, lik i djelo. Stvar je završena što se toga tiče i ovo su godine kad počinješ razmišljati ima li nade za tvoje nasljednike, jer je to jedini način da se osjetiš važnim i da možeš odahnuti: ipak nije sve bilo uzalud.
          Kako sam već napisao, ima puno Ivaniševića koji časno nose to prezime. Što se baš mene tiče, čak sam i rođen u kući Ivanišević. To vam je zapravo Stara Slobodna. Ona najstarija, ne ona iz koje je Slobodna otišla u Dugopolje, nego još starija Slobodna u kojoj su mi radili i otac i mater a stanovali smo kat iznad na toj adresi. Odatle je i Ćićo Senjanović. Kuća Ivanišević je zaobljena zgrada s vertikalom verandi na fasadi odakle se pruža pogled prema Rivi i raskršću nasuprot Biskupove palače, na dnu Tartagline, preko puta Pazara…
      Ali kad je to bilo… Torcidine 1950. godine. A na samom početku toga 20. stoljeća, zapravo dva svjetska rata prije – osnovao je Hajduka još jedan od časnih nositelja prezimena Ivanišević. Riječ je o stricu današnjeg arhitekta Vjeke Ivaniševića o kojemu pišem u knjizi o Hajduku za stotu godišnjicu. Po njemu je arhitekt Vjeko i dobio ime. Još jednom, di ćeš lipše nego da Vjeko otvori novo Hajdukovo stoljeće Splita.